Fina Zdrava Papica

09.06.2012., subota

Težina odluke

Namjerno sam ostavio prethodni post dulje jer smatram da je njime rečeno sve što je bilo potrebno za početak rada na sebi. Stoga pretpostavljam da ste u punom zamahu! Ili niste... Vidite već svoj prvi rezultat! Ili ne... Prevladali ste već prve krize! Ili...
Što razlikuje one koji su krenuli od onih koji nisu? Što je prethodilo toj činjenici? Stvar je puno jednostavnija nego što se čini...
Jedni su odlučili, drugi nisu. Dakle, tema današnjeg posta je - ODLUKA.
Često podcjenjujemo moć odluke, no istina je da je ona temelj svake akcije. Tek iza solidne, čvrste odluke da ćemo bilo što poduzeti na scenu stupa motivacija, a nakon nje djelovanje.

Mnogi od nas će pomisliti: u čemu je problem?? Pa svaki dan donosim odluke... I to je istina, svakodnevno odlučujemo. Ali zapitajmo se kada smo zadnji put donijeli neku važnu odluku kojom smo utjecali na tijek svog života? Takve odluke čovjek u pravilu izbjegava jer s njima dolazi i odgovornost za posljedice koje odluka donosi.
Sada dolazimo do zanimljivog dijela...

Zašto većina nas odabire (pre)dugo ostati na lošem radnom mjestu? U lošoj vezi? Okruženi negativnim ljudima?
Odgovor je - zbog straha.

Jednostavno, bojimo se promjene. Što ako ne nađem bolji posao? Što ako ne nađem kvalitetniju osobu za zajednički život? Što ako ne nađem novo društvo? Taj strah ubija svaku inicijativu u nama i ostavlja nas u negativnoj energiji i lošoj rutini. Često ćemo naići na ljude koji, pod krinkom traženja savjeta od drugih, traže da drugi odluče za njih! Naravno, ako odluka ispadne loša, onda će i krivica biti tuđa. Ako pak ja pogriješim, ja sam odgovoran za posljedice...
Ljudi često prožive čitav život vođeni ovom logikom. No, jesu li zaista proživjeli život?

Ovakvo promišljanje me uvijek podsjeti na priču o barakudi. Priča kaže da su u jednom eksperimentu u akvarij stavili barakudu s manjim ribama. Grabežljiva riba je, naravno, lovila druge ribe i hranila se. Potom su akvarij podijelili na dva dijela staklenom pločom i na jednom dijelu je bila barakuda, a na drugom ostala riba. Svaki put kada je barakuda krenula u lov zabila bi se u staklo. Jednom, dvaput, deset puta, pedeset puta... Nakon nekog vremena više nije ni pokušavala loviti. Nakon toga su maknuli staklenu ploču i ribe su počele plivati u neposrednoj blizini barakude koja je, ograničena strahom od udarca u staklo, uginula od gladi.
Slična ovoj je i priča o slonu u cirkusu. Kad je manji i pokušava pobjeći, vežu mu nogu lancem. I životinja pokušava, vuče, ali ne uspijeva. To traje tako dugo da nakon nekog vremena jednostavno odustane. Kada odraste, ta golema veličanstvena životinja vezana je samo tankim konopom, jer je osjećaj vezanosti dovoljan da se ni ne pokuša osloboditi.

Ove priče iz životinjskog svijeta su itekako primjenjive na ljude. Okolina nas dresira da se bojimo novoga i da budemo sretni u svojim psihološkim kavezima jer van njih stoji "strašan i opasan svijet". To se manifestira u statusu quo na svakom koraku - u životu pojedinca, društva i civilizacije. Naime, najposlušniji rob je onaj koji misli da je slobodan.

Nebrojeno puta sam se sreo s ljudima čiji je život doslovno u opasnosti zbog loših prehrambenih navika. To su često relativno mladi ljudi koji imaju obitelji, djecu, stotinu razloga za život! No oni se, unatoč svim argumentima i zdravoj logici, najteže odlučuju na promjenu. Među njima ima i čitatelja ovog bloga koji su mi se javili e-mailom s velikom voljom i entuzijazmom da poduzmu nešto za svoje zdravlje i izgled. Nažalost, ta volja često nestane kao rukom odnešena u onom trenutku kada teorija treba postati praksom. Tada se ljudi uplaše i odustanu sami od sebe.
U početku sam se ljutio na takvu reakciju ljudi. Danas ih razumijem i žao mi ih je. Nemaju dovoljno vjere u sebe pa dopuštaju da strah vlada njihovim životom, iako u njima postoji snaga da sve okrenu u svoju korist! Ta snaga se osjeti, vidite da im tu iskru u očima koja vrlo lako može postati plamen! Ali često strah u odlučujućem trenutku uguši tu iskru i na njeno mjesto stavi nadgrobni spomenik s velikim natpisom: STATUS QUO RULES!

Dapače, strah nas često potiče na nevjerojatnu kreativnost! Da samo čujete izgovore kojima se ljudi služe kako bi izbjegli odluku, čak i u slučajevima kada im o njoj ovisi zdravlje pa i sam život!
"Ma krenula bih ja, ali sad nemam vremena pa ću za mjesec dana...", "Odlična je stvar, ali nemam sad novaca za baviti se sobom...", "Krenuli bismo, ali kako će naši ukućani prihvatiti novu rutinu..."
I odlaze uvjereni da su uspješno slagali i mene i sebe. Mene nimalo, a sebe možda kratkoročno... Ipak, u tom slučaju mi ne preostaje ništa drugo nego stisnuti im ruku, poželjeti svu sreću i nadati se da ćemo se opet vidjeti prije nego bude prekasno.

S druge pak strane, postoje ljudi kojima je dosta mučenja u tom začaranom krugu i zbog toga je njihova odluka konkretna i čvrsta!
Ne mogu vam ni opisati kakav užitak mi pričinjava sudjelovanje u njihovoj promjeni, kako fizičkoj, tako i mentalnoj. Biti dio njihovog napretka, gledati kako im raste samopouzdanje, hrabrost, odlučnost, kako koračaju prema uspjehu na sve više životnih polja! Kako se njihovo raspoloženje mijenja, namršteno lice postaje ukrašeno osmjehom, kako zrače i oko sebe šire "zarazu" pozitivne energije!
Postaju zadovoljniji sami sa sobom i kreću u novi, kvalitetniji život! Usput su zdraviji nego ikad i izgledaju bolje nego ikad!

Ponekad se sretnemo i emocije jednostavno prevladaju. Bude tu i grljenja i suza, jer su naši životni putevi isprepleteni ponosom i zahvalnošću. To su anonimci kao i svi mi, ali su veliki ljudi. Ljudi koji su imali viziju bolje budućnosti za sebe i svoje obitelji te hrabrost da naprave onaj prvi korak i krenu na put!



Stoga se ovaj put posljednjim riječima posta obraćam baš njima, svojim klijentima koji su, ni krivi ni dužni, postali moji prijatelji smijeh :

VAŠ Đus

- 23:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Pisano je: