Fina Zdrava Papica

Prijatelji, znanci i stari posjetioci će na prvu primjetiti velike promjene na ovom blogu. Sumorno sivilo je zamjenila lagana zelena, sliku namrgođenog tipa sa šiltericom koji se nalaktio neka nova, box popunjavaju neke nove informacije i nove pjesme...
Naslov više ne započinje s "Kritika". "Fina" mi nekako bolje zvuči...
Možda se promjene nekima neće svidjeti, možda će mi ih neki i zamjeriti, ali blog je prije svega proizvod autora. I ako se autor promijenio, logično je da se promijeni i njegov internetski dnevnik.
Ovaj se autor itekako promijenio u zadnjih godinu i pol, koliko ga nije bilo ovdje... Promijenio se način razmišljanja, oruđa i oružja, ambicije i ciljevi. To smatram dobrim znakom, jer život ima smisao samo ako čovjek raste, uči, napreduje...
Neki ratovi se i dalje vode, samo pametnije. Neki novi se započinju, možda i teži od prethodnih. Rat svih ratova - onaj sa samim sobom.

"Fina Zdrava Papica" će biti bojište na kojem će se ratovati protiv istog onog sivila koje je nekoć karakteriziralo ovaj blog i mene samoga.
Ovdje ćemo voditi rat protiv lošeg osjećaja kojim nas već tako dugo i uspješno šopaju, da smo se asimilirali u taj depresivni mentalni sklop. Na ovoj adresi ćemo zgaziti izraze poput: "Ja to ne mogu", "Prestar/a sam ja za to", "Nije to za mene", "Oni su krivi što meni ne ide", "Eh, da sam ja on/a"...

Cijeli život slušam te i slične fraze, otkad sam shvatio prve riječi. Uvijek su zdravlje, sreća i uspjeh u mojoj okolini bili apstraktni pojmovi, o kojima se gledalo u serijama i filmovima, i koji su bili rezervirani za nekoga drugoga.
I kad god bih ja nešto pokušao, pružio ruku prema zvijezdama, odgovor moje okoline i ljudi koji su mi najbliži bi bio: "Ma kud se guraš?", "Ma što glumiš?", "Nije to za tebe", "Ne talasaj", "Pogni glavu i nadaj se najboljem"...

I tako sam ja živio hrvatski san: odstudirao 5 godina, magistrirao i - posjetio burzu. Nedugo zatim sam se zaposlio, krenuo raditi pa - posjetio burzu. Zatim dobio drugi posao i obavijest da ću za godinu dana posjetiti burzu, uz plaću iz snova od 4300 kuna, stisak ruke i svesrdnu podršku okoline u namjeri da sljedećih 45 godina radim isti posao, na istoj razini, za glamuroznu penziju od 1800 kuna!
"Čestitam stari! Ma nije bitno, državna služba - siguran posao! Glavno da imaš zdravstveno i da ti ide staž!"
Siguran posao? Na određeno? U kojem, koliko god napredovao, uvijek ću raditi ZA nekoga? Slušati kako se taj pakira za put na Havaje? Gledati njegov BMW x6 svaki dan kada dolazim na posao i odlazim kući?

Zašto ne? Sve lijepe stvari na ovom svijetu su ionako rezervirane za nekoga drugoga. Nije to za mene...
Eh, da nisam imao tako konzervativne roditelje... Da sam bar visok, plavokos i talentiran... Da bar ne živim u državi u kojoj se izmjenjuje lopovska vlast koja gleda kako da me zakine na svakom koraku... Da mi žena nije takva oštrokondža... Da mi djeca nisu tako naporna... Ma sve bih ja to već odavno imao, samo da mi je ovaj prokleti život dao šansu!
Mislim, javna je tajna da su svi koji su sretni i uspješni kriminalci, masoni, sektaši, freakovi. Ako i nisu, onda žive vani. Ako i žive ovdje, sigurno su iz bolje obitelji. Ako i nisu, 100% su se rodili pod sretnom zvijezdom! Za razliku od mene... A ovo je ionako najgore vrijeme za razmišljati o tome, kriza je... Nova vlast, možda nas oni izvuku...
Zvuči poznato? Meni da, slušam to cijeli život. Mislim tako cijeli život. Govorim tako cijeli život. Pronalazim si najgore razloge i najgluplje izgovore za sve snove koje sam ikada imao... Štoviše, ja sam super! Tko iz mog društva osim mene ne živi sa starcima?? Tko još osim mene ima više od godine dana staža?? Nitko! Eee vidiš, ja sam uspio! Pokazat ću ja svima njima, kad se prvi dogrebem te penzije od 1800 kuna, svi će bit ljubomorni.
Trebam li spomenuti da je to moja sjajna perspektiva, a još nisam navršio 26tu? Pa stvarno, zašto se ja uopće čudim svojim roditeljima koji su prešli 50tu, zbog činjenice da su im najdraže teme oporuka i izgradnja grobnog spomenika?? Godine su to...

Počinjem shvaćati jednu stvar. Ako želim u 40oj imati trbušnjake, a nemam ih - nisu mama i tata krivi za to. Ako želim i u 80oj biti sretan, a nisam - nije Jaca kriva za to. Ako želim imati vilu od 2000 kvadrata, a nemam ju - nije Milanović kriv za to. Ako želim voziti Bentleyja, a ne vozim ga - nije susjed kriv za to. Ako želim biti astronaut i hodati po Mjesecu, a ne napravim to - nitko nije kriv osim MENE!
Ljudi dragi, prijatelji... Zašto smo kukavice? Zašto očekujemo tako malo od sebe? Zašto se bojimo sanjati?
Zašto se damo uvjeriti da nije normalno biti voljen, sretan, zdrav, uspješan??

Sve lijepo i dobro na ovome svijetu je stvoreno za NAS! Za tebe i mene!
I zato NE ŽELIM siguran posao. NE ŽELIM mizeriju od života. NE ŽELIM da njegov vrhunac bude umrijeti na nuli emocionalno, iskustveno i financijski. Ne želim se za 15 ili 20 godina uhvatiti u prisjećanju stare slave, prepričavajući svoje djetinjstvo i mladenaštvo kao herojsku ratnu priču 90godišnjaka.
ODBIJAM!

Eto... Zato novi naslov, nova boja, slika, pjesme...
Nove teme kojima ću pokušati sebi pomoći otkriti neku novu logiku, neki zdraviji mentalni sklop. I u tom procesu, daj Bože, pomoći nekome od Vas kao što ste nebrojeno puta svojim riječima, ni ne znajući, Vi pomogli meni.



Želim da 2012. godina bude najbolja godina Vašeg dosadašnjeg života! Najzdravija i najuspješnija i najsretnija!

Vaš Đus